Home // Ogranci // Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek?

Rođen sam i živim u gradu koji sam oduvijek volio, ponosio se s njim, a u susretima sa ljudima iz drugih krajeva uvijek sam navodio sve ono na što sam kao stanovnik ovog grada ponosan. Normalno da je to ovisilo o društvu u kojem se nalazim. Isticao sam sportske uspjehe ragbi kluba, isticao sam kazališnu skupinu Daska, klizalište kao jedino klizalište u Hrvatskoj izvan Zagreba i tako redom. Ali uvijek i baš uvijek sam se ponosio sa svojim sugrađanima. I uvijek i baš uvijek sam isticao njihov revolucionaran duh, isticao da je ovdje bila povijesna bitka s Turcima kada je zaustavljeno njihovo napredovanje prema Europi, da je ovdje stvoren Prvi partizanski odred kada je stvarno počela borba protiv fašizma (bez obzira što su političkom voljom u bivšoj državi nekima drugima dodijeljeni raniji datumi ustanaka), a u najnovijoj povijesti tu su zaustavljeni i posljednji (barem za sada) osvajači. Uvijek je u toj priči bilo mjesta za industrijske gigante, a naročito za tzv. «Majku muzaru» Željezaru Sisak. Bila je ona ponos Siska još u vrijeme Norberta Webera koji ju je vodio, a izgleda i volio. Bilo je i nekih drugih možda ništa manje zaslužnih, ali manje poznatih.

I u ta vremena bilo je svojevrsnih podjela na radnike željezare i rafinerije. Osjećalo se da svaki od tih giganata ima svoje radnike koji se ponose svojom pripadnošću velikoj obitelji. Na mnogim mjesta, po birtijama, utakmicama, na placu i svim drugim mjestima gdje se okupljala radnička masa razgovaralo se o željezari i rafineriji kao nečem svom, kao o vlastitoj obitelji. Uvijek sa dozom ponosa jer se razumije proces rada bolje od nekog drugoga, jer se čula pouzdana informacija od čistačice o odlukama radničkih savjeta i td. A gdje je nestao čovjek?

Prije sada već priličnog broja godina jedan znameniti čovjek je rekao da je Hrvatskoj potrebno 200 bogatih obitelji. Svi šute, nitko ne reagira na činjenicu da se ne zna kojim kriterijima, a još manje kojim zaslugama su tih 200 obitelji odabrane. Gdje je nestao čovjek? Zatim je uslijedila rečenica da smo više, manje svi, stoka sitnog zuba. I opet svi šute. I opet je nestao čovjek. Gdje je nestao revolucionarni duh mojih sugrađana? Gdje je nestao čovjek?

Tada je, a vjerojatno i prije, političko gospodarska elita shvatila da se ovaj narod može gaziti i da je taj ponos i revolucionaran duh ishlapio.

Sindikati služe da radnicima priopće informacije od poslodavca, odnosno vlasnika ???? Ako im je to jedina uloga bolje da se sami raspuste ili će možda nekolicina ipak očekivati neka bar malo drugačiju sudbinu za sebe? A gdje je nestao čovjek?

Most je bio zadnji pokušaj da se spasi nekadašnji ponos Siska, ali nije bilo šanse da se uspije. Previše je toga već bilo odrađeno mimo ovdašnjih aktera. A oni koji su trebali ustati u zaštitu radnika su uspješno izbjegli svoju odgovornost.

Da li je baš tako moralo biti? Meni je logičnije da smo spašavali barem neki škver, brodogradilište, u kojem bi osnovna sirovina bilo željezo iz sisačke željezare, da je naša rafinerija kupila ne samo MOL, nego i još po nešto u okruženju, da je opstala sisačka Segestica, Radonja (ili Herbos, svejedno). Ali ovoj državi ništa ne treba. A državu čine ljudi. Ovi ljudi nemjau drugu državu, zemlju, domovinu. Nemaju dvojna državljanstva, nisu došli sa dva kofera iz Kanade, Francuske, Austrije i postali dio političke elite. A ova naša država, kao i svaka druga, ima jedno od nekoliko osnovnih funkcija. Funkciju da brine za svakog svog građanina, jednako da li je član neke stranke ili ne. A što je nama ova naša politička elita u ime države napravila. Da li su veće štete od kriminala ove ili one vrste ili od rata? Radnici željezare su šutke, bez otpora, postali gubitnici. Rafinerija je brojčano desetkovana, ali ne uvođenjem modernijih tehnologija, već svjesnim uništavanjem. A ljudi šute. A gdje je nestao čovjek? Ne pitam za gradonačelnika, ne pitam za gradske i županijske vijećnike jer su se oni već odavno udaljili od ljudi. Ne pitam ni za zastupnike u Saboru koji su potekli iz ovog kraja, jer su pojedini konstatirali da je narod sa oduševljenjem dočekao uvođenje novog, tzv. kriznog poreza. Pitam za obične ljude, susjede, prijatelje, kumove, znance sa ulice. Zar ljudi više ne razgovaraju o našem problemu, nego svaki ima samo svoj problem? Što je potrebno da se masa pokrene, koja je sila potrebna da čovjeka koji je doveden na rub očaja, jer nema djetetu niti za kruh, a kamoli sa nešto drugo, pokrene. Da li je bolje živjeti bez nade u novi posao, jer nema ga se gdje naći kraj ovolike vojske nezaposlenih, nego reći javno otvoreno da je dosta. Ako jedan vikne, trebali bi vikati svi. Ili se, kao kod nas, maknuti od njega da nas ne bi netko vidio s njim i povezao. A kakva će mi tek onda biti perspektiva? Ovako mi se možda ukaže nekad, negdje neka šansa. Mi šutimo da ne navučemo bijes moćnih na sebe, a oni rade što hoće.

Vjerojatno će dobar dio onih koji ovo pročitaju reći da je lako mlatiti i imati sigurno radno mjesto. Da li to znači da bi svi koji misle da treba nešto učiniti trebali dati otkaze? Možda ćemo tada biti solidarniji? Ne, samo bi se odmaknuli, jer nije dobro biti viđen uz takve. A gdje je nestao čovjek?

Nikoga ne bole batine na tuđim leđima. Ali ako onaj koji dobiva batine, trpi, šuti i podnosi, većina neće ni primijetiti da je to tako. A oni i dalje šute. Željezara, Rafinerija, Siscia, Segestica, Radonja, ….

A gdje je nestao čovjek? U vagonu istine?

Posted in Ogranci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *